3.33 Koliko je važan Uskrs? Što je to “Urbi et Orbi”?
Na Uskrs slavimo najvažniji događaj kršćanske vjere. Ono što slavimo tijekom uskrsnog razdoblja, bit je našeg identiteta kao kršćana: Isus se nije samo rodio da nam govori o Bogu, nego je također bio voljan trpjeti i umrijeti za nas.
Na Uskrs slavimo što je Isus uskrsnuo od mrtvih i na taj način omogućio da zauvijek živimo s Bogom u raju. Na uskrsno jutro, u nedjelju (kao i na prvi dan Božića), papa blagoslivlja grad Rim i svijet ('Urbi et Orbi') s balkona svetog Petra. Uskrsno vrijeme traje pedeset dana (do Duhova).
Što je Kristovo djelo u liturgiji?
U liturgiji Crkve Krist označuje i ostvaruje ponajprije svoje vazmeno otajstvo. Darom Duha Svetoga predao je apostolima i njihovim nasljednicima moć ostvarivanja djela spasenja po euharistijskoj žrtvi i sakramentima u kojima on sam djeluje kako bi svoju milost udijelio vjernicima svih vremena i po cijelome svijetu. [KKKC 222]
U čemu je bit svake liturgije?
→LITURGIJA je uvijek najprije zajedništvo s Isusom Kristom. Svako je bogoslužje, ne samo euharistijsko slavlje, slavlje Uskrsa u malom. Isus ga s nama slavi i otvara nam prijelaz iz smrti u život.
Najvažnije bogoslužje na svijetu bilo je pashalno bogoslužje, što ga je Isus sa svojim učenicima slavio na Posljednjoj večeri u predvečerje svoje smrti. Učenici su mislili da će Isus slaviti oslobođenje iz Egipta. Isus je, međutim, slavio oslobođenje čitava čovječanstva od vlasti smrti. U ono doba Izraelce je u Egiptu od anđela zatornika sačuvala “krv jaganjčeva”. Sada je Isus sam postao Jaganjac čija krv spašava čovječanstvo od smrti. Isusova smrt i uskrsnuće dokaz su da se može umrijeti, a ipak dobiti život. To je stvarni sadržaj svakoga kršćanskog bogoslužja. Sam Isus uspoređuje svoju smrt i uskrsnuće s oslobođenjem Izraela iz egipatskoga ropstva. Pashalno otajstvo, dakle, označava otkupiteljsko djelovanje Isusove smrti i uskrsnuća. Slično spasonosnoj krvi jaganjčevoj kod izlaska Izraelaca iz Egipta (Izl 12), Isus je istinski pashalni Jaganjac koji je spasio (otkupio) čovječanstvo iz ponora smrti i grijeha. [Youcat 171]
Koji “znakovi” potvrđuju Isusovo Uskrsnuće?
Osim bitnoga znaka koji predstavlja prazan grob, Isusovo Uskrsnuće potvrđuju žene koje prve susreću Isusa i navješćuju ga apostolima. Nakon toga se Isus “ukazao Kefi (Petru), zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno” (1 Kor 15,5-6) i mnogim drugima. Apostoli uskrsnuće nisu mogli izmisliti jer im se ono činilo nemogućim: uostalom, i sam ih je Isus prekorio zbog njihove nevjere. [KKKC 127]
Zašto je Uskrsnuće istodobno nadnaravan događaj?
Premda je povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima, Uskrsnuće kao ulazak Kristova čovještva u Božju slavu nadvisuje i nadmašuje povijest kao otajstvo vjere. Zbog toga se uskrsnuli Krist nije očitovao svijetu nego svojim učenicima, učinivši ih svojim svjedocima pred narodom. [KKKC 128]
Kako su učenici došli do vjere u Isusovo uskrsnuće?
Učenici, koji su prije toga izgubili svaku nadu, došli su do vjere u Isusovo uskrsnuće tako što su ga nakon njegove smrti na različite načine vidjeli, s njim razgovarali i osvjedočili se da je živ.
Uskrsni događaji, koji su se odigrali u Jeruzalemu oko 30. godine, nisu izmišljene priče. Pod pritiskom Isusove smrti i razočaranja nad porazom svoje zajedničke stvari učenici su pobjegli (“Mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela”, Lk 24,21) ili su se sakrili iza zatovrenih vrata. Tek ih je susret s uskrslim Kristom oslobodio vjerom u Isusa Krista, Gospodara života i smrti. [Youcat 105]
Postoje li dokazi za Isusovo uskrsnuće?
U prirodoznanstvenomu smislu nema nikakvih dokaza za Isusovo uskrsnuće. Postoje, međutim, vrlo jaka osobna i zajednička uvjerenja na temelju onodobnih svjedoka jeruzalemskih događaja.
Najstarije pisano svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću jest pismo što ga je sv. Pavao oko 20 godina poslije Kristove smrti napisao Korinćanima: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima, bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima. Ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše” (1 Kor 15,3-6). Pavao ovdje izvještava o živoj predaji, koju je primio od Pracrkve, kada je postao kršćanin dvije ili tri godine nakon Isusove smrti i uskrsnuća, na temelju vlastitoga susreta s uskrsnulim Gospodinom, što ga je posve promijenilo. Učenici su prvu potvrdu stvarnosti uskrsnuća vidjeli u činjenici prazna groba (Lk 24,5-6). Otkrile su ga baš žene – koje po ondašnjemu pravu nisu mogle biti valjani svjedoci. Iako se o →APOSTOLU Ivanu kaže da je već došao k praznu grobu te “vidje i povjerova” (Iv 20,8b), sigurnost da je Isus živ učvrstila se tek brojnim ukazanjima. Brojni susreti s Uskrslim završili su s Kristovim uzašašćem. Ipak, bilo je nakon toga, a ima i danas, susreta sa živim Gospodinom: Isus Krist živi. [Youcat 106]
Papa Ivan Pavao II., Gradu i svijetu, Uskrs, 1998.
Danas svjedoci govore: ne samo prvi, svjedoci, već i oni koji su od njih naučili uskrsnu poruku i dali svjedočanstvo o Kristu raspetom i rastućem iz generacije u generaciju. Neki su bili svjedoci, čak i prolijevanja svoje krvi i zahvaljujući njima Crkva je nastavila svoj put, također usred oštrih progona i tvrdoglavog odbacivanja... ispovijedajući svoju smrt i uskrsnuće u koncentracijskim logorima, ispod prijetnji bombama i oružjem usred terora izazvanog slijepom mržnjom, koja je tragično zahvatila pojedince i čitave narode. Danas potječu od velike nevolje i pjevaju Kristovu slavu: u njemu se, ustajući iz sjene smrti, život očitovao. [Papa Ivan Pavao II., Gradu i svijetu, Uskrs, 1998., br. 2]
