1.48 Hoću li se u raju susresti sa svojim kućnim ljubimcem?
Bog je postavio čovjeka da bude gospodar životinjama (Post 2,19-20). Sveti Franjo je sjajan primjer kako možemo voljeti životinje, bez da pretjeramo. Ponekad možemo imati veliku povezanost sa životinjom.
Postoje velike razlike između ljudi i životinja, poput činjenice da životinje slijede svoje instinkte, dok ljudi mogu racionalno razmišljati. Biblija spominje životinje kao vrste, a ljude kao jedinstvena ljudska bića. Bog je namjerno stvorio svakog od nas. Životinje nemaju svrhu izvan svojih zemaljskih života. U raju ćemo biti putpuno sretni jer ćemo se zauvijek klanjati Bogu. Stoga, tamo nam neće nedostajati ljubimci.
Što propisuje sedma zapovijed?
Sedma zapovijed propisuje poštivanje tuđih dobara vršenjem pravde i ljubavi, umjerenosti i solidarnosti. Posebice zahtijeva poštivanje danih obećanja i sklopljenih ugovora, ispravljanje počinjene nepravde i povrat ukradena dobra, poštivanje cjelovitosti stvorenja razboritim i umjerenim gospodarenjem nad rudnim, biljnim i životinjskim blagom svijeta, posebno pazeći na vrste kojima prijeti izumiranje. [KKKC 506]
Kako se trebamo odnositi prema životinjama?
Životinje su naša sustvorenja koja trebamo voljeti i njima se radovati, kao što se Bog raduje njihovu postojanju.
Sve su životinje Božja stvorenja koja osjećaju. Grijeh je mučiti ih, činiti da pate i bezrazložno ih ubijati. Ipak, ne smije se ljubav prema životinjma pretpostaviti ljubavi prema ljudima. [Youcat 437]
Kako su u čovjeku duša i tijelo sjedinjeni?
Ljudska je osoba istodobno tjelesno i duhovno biće. Duh i tvar u čovjeku tvore jednu jedinu narav. Ovo je jedinstvo tako duboko da zahvaljujući duhovnome počelu, duši, tvarno tijelo postaje ljudskim i živim tijelom te je dionik dostojanstva slike Božje. [KKKC 69]
Što je to duša?
Duša je ono što svakoga pojedinog čovjeka čini čovjekom: njegovo duhovno životno počelo, ono što mu je najnutarnjije. Duša čini da materijalno tijelo bude živo, ljudsko tijelo. Po duši je čovjek biće koje može reći “ja” te pred Bogom stajati kao nezamjenjiv pojedinac.
Čovjek je duhovno i tjelesno biće. Čovjekov je duh više od tjelesne funkcije i ne može ga se protumačiti na temelju funkcije i ne može ga se protumačiti na temelju čovjekova materijalnoga ustrojstva. Razum nam veli: mora postojati duhovni princip koji je s tijelom povezan, ali ipak s njim nije identičan. Zovemo ga “duša”. Iako se duša znanstveno ne može “dokazati”, čovjek se ne može pojmiti kao duhovno biće bez prihvaćanja toga duhovnog ljudskog principa, koji nadilazi materiju. [Youcat 62]
Odakle čovjeku duša?
Ljudska je duša neposredno od Boga stvorena, a nisu je “načinili” roditelji.
Ljudska duša ne može biti proizvod evolucijskoga razvoja materije ni plod genetičkoga spajanja oca i majke. Tajna da svaki čovjek dolazi na svijet kao jedincata, duhovna osoba, navodi Crkvu da kaže: Bog mu daje dušu koja ne umire ni kada čovjek u smrti izgubi svoje tijelo da bi ga u uskrsnuću ponovno našao. Reći: Imam dušu, znači: Bog me nije stvorio samo kao biće, nego kao osobu i pozvao me je na odnos sa sobom koji ne će imati svršetka. [Youcat 63]
Papa Benedikt XVI., Homilija, 13. siječnja 2008.
Dok za druga stvorenja, koja nisu pozvana u vječnost, smrt znači samo kraj postojanja na zemlji, u nama grijeh stvara ponor u koji riskiramo zauvijek biti zahvaćeni, osim ako Otac, koji je na nebu, ispruži ruku prema nama. [Papa Benedikt XVI., Homilija, 13. siječnja 2008.]
