3.52 Koja je razlika između rimskih i bizantskih katolika?
I latinski i bizantski katolici imaju potpuno istu vjeru. Razlike su uglavnom u crkvenoj arhitekturi, dnevnim kršćanskim običajima i načinu slavlja vjere i sakramenata. Na primjer, krštenje, euharistija i potvrda primljeni su istog dana inicijacije u vjeri. Druga je razlika u tome što se svećenici istočnog obreda mogu vjenčati.
Mnogi oblici i običaji bizantskog obreda odgovaraju istočnjačkoj pravoslavnoj tradiciji. Međutim, suprotno pravoslavnom, grkokatolici su u potpunosti dio Katoličke crkve. Liturgijska godina može se razlikovati tamo gdje Istočne Crkve i dalje upotrebljavaju Julijanski kalendar (25. pr. Kr.), dok je Zapadna Crkva prihvatila češći gregorijanski kalendar (1582. godine).
Kako Crkva na zemlji slavi liturgiju?
Crkva na zemlji slavi liturgiju kao svećenički narod u kojemu svatko djeluje prema svojoj ulozi u jedistvu Duha Svetoga: krštenici se prikazuju kao duhovna žrtva, zaređeni službenici slave po sakramentu reda primljenom za služenje svim članovima Crkve, biskupi i svećenici djeluju u osobi Krista Glave. [KKKC 235]
Kako se slavi liturgija?
Liturgijsko je slavlje protkano znakovima i simbolima čije je značenje ukorijenjeno u stvorenju i u ljudskim kulturama, određuje se događajima Staroga saveza, a potpuno se objavljuje u Osobi i djelu Kristovu. [KKKC 236]
Koja je svrha svetih slika?
Kristov je lik prava liturgijska slika. Druge koje prikazuju Gospu i Svece označuju Krista koji je u njima proslavljen. One navješćuju istu evanđeosku poruku koju Sveto pismo prenosi riječju te pomažu da se razbudi i hrani vjernička vjera. [KKKC 240]
Koja je uloga liturgijske godine?
Tijekom liturgijske godine Crkva slavi cijelo Kristovo otajstvo, od Utjelovljenja sve do njegova slavnoga povratka. U određene dane Crkva osobitom ljubavlju časti Blaženu Mariju Bogorodicu i spomen Svetaca koji su živjeli za Krista, s njim su trpjeli te su s njim i proslavljeni. [KKKC 242]
Koji je najdublji izvor liturgije?
Najdublji izvor →LITURGIJE jest Bog u kojemu je vječno nebesko slavlje ljubavi – radost Oca, Sina i Duha Svetoga. Budući da je Bog ljubav, htio je da imamo udjela u slavlju njegove radosti i da nas obdari svojim →BLAGOSLOVOM.
Naša zemaljska bogoslužja moraju biti slavlja puna ljepote i snage: slavlja Oca, koji nas je stvorio – stoga plodovi zemlje: kruh, vino, ulje i svjetlo, miris tamjana, sakralna glazba i divne boje, igraju tako važnu ulogu. Slavlja Sina, koji nas je otkupio – stoga kličemo jer smo oslobođeni, dišemo duboko u slušanju Riječi, postajemo snažni blagujući euharistijske darove. Slavlja Duha Svetoga, koji u nama živi – stoga iz svetoga bogoslužnog zborovanja proizlaze u preobiljuu utjeha, spoznanje, hrabrost, snaga i →BLAGOSLOV. [Youcat 170]
U čemu je bit svake liturgije?
→LITURGIJA je uvijek najprije zajedništvo s Isusom Kristom. Svako je bogoslužje, ne samo euharistijsko slavlje, slavlje Uskrsa u malom. Isus ga s nama slavi i otvara nam prijelaz iz smrti u život.
Najvažnije bogoslužje na svijetu bilo je pashalno bogoslužje, što ga je Isus sa svojim učenicima slavio na Posljednjoj večeri u predvečerje svoje smrti. Učenici su mislili da će Isus slaviti oslobođenje iz Egipta. Isus je, međutim, slavio oslobođenje čitava čovječanstva od vlasti smrti. U ono doba Izraelce je u Egiptu od anđela zatornika sačuvala “krv jaganjčeva”. Sada je Isus sam postao Jaganjac čija krv spašava čovječanstvo od smrti. Isusova smrt i uskrsnuće dokaz su da se može umrijeti, a ipak dobiti život. To je stvarni događaj svakoga kršćanskog bogoslužja. Sam Isus uspoređuje svoju smrt i uskrsnuće s oslobođenjem Izraela iz egipatskoga ropstva. Pashalno otajstvo, dakle, označava otkupiteljsko djelovanje Isusove smrti i uskrsnuća. Slično spasonosnoj krvi jaganjčevoj kod izlaska Izraelaca iz Egipta (Izl 12), Isus je istinski pashalni Jaganjac koji je spasio (otkupio) čovječanstvo iz ponora smrti i grijeha. [Youcat 171]
