4.9 Je li Deset Božjih zapovijedi još uvijek važno?

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene.
2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svojega uzalud.
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
4. Poštuj oca i majku (da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji).
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva (na bližnjega svoga).
9. Ne poželi žene bližnjega svoga.
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

[Youcat 349]

Mladiću koji mu upravlja ovo pitanje Isus odgovara: “Ako hoćeš ući u život, čuvaj zapovijedi”, a onda dodaje: “Dođi i slijedi me!” (Mt 19,16.21). Nasljedovanje Isusa uključuje obdržavanje zapovijedi. Zakon nije dokinut, nego je čovjek pozvan da ga opet nađe u osobi božanskog Učitelja, koji je njegovo savršeno ispunjenje, očituje mu pun smisao i potvrđuje mu trajnost. [KKKC 434]

U Starome zavjetu tom se zapovjedi zabranjivalo prikazivanje apsolutno transcendentnoga Boga. Polazeći od Utjelovljenja Sina Božjega, opravdano je kršćansko štovanje svetih slika (kako tvrdi Drugi nicejski sabor 787. g.) jer se temelji na otajstvu Božjega Sina koji je postao čovjekom, u kome se transcendentni Bog učinio vidljivim. Pri tome se ne radi o klanjanju slikama, nego o štovanju onoga koga one prikazuju: Krista, Bogorodice, anđela i svetaca. [KKKC 446]

 

Peta zapovijed, kao ono što se teško protivi moralnome zakonu, zabranjuje:

• izravno i hotimično čovjekoubojstvo, kao i sudjelovanje u njemu
• izravan pobačaj (čedomorstvo), koji je željen bilo kao cilj, bilo kao sredstvo, kao i sudjelovanje u pobačaju, pod kaznom izopćenja, jer se ljudsko biće već od njegova začeća mora poštivati i najbrižnije štititi u njegovoj cjelovitosti
• izravnu eutanaziju, koja se sastoji u činu ili propustu kojim se okončava život prikraćenima, bolesnima ili osobama na smrt
• samoubojstvo i dragovoljno sudjelovanje u njemu, jer ono je teška uvrjeda ispravne ljubavi prema Bogu, prema sebi i bližnjemu: pri tome odgovornost može biti povećana zbog sablazni ili smanjena zbog psihičkih poremećaja i teških strahova. [KKKC 470]

Premda u svetopisamskome tekstu Dekaloga čitamo “ne čini preljuba” (Izl 20,14), crkvena predaja slijedi cjelokupnost ćudorednoga nauka Staroga i Novog zavjeta te šestu zapovijed shvaća kao onu koja obuhavaća sve grijehe protiv čistoće. [KKKC 493]

Ne. Deset zapovijedi tvore cjelinu. Jedna zapovijed upućuje na drugu. Ne mogu se samovoljno neke zapovijedi odstraniti. Tko krši jednu zapovijed, krši cijeli Zakon.
 

Posebnost “Deset zapovijedi” je u tome što one obuhvaćaju čitav ljudski život. Mi ljudi upućeni smo istodobno na Boga (1.-3. zapovijed) i na naše bližnje (4.-10. zapovijed); mi smo religiozna i društvena bića. [Youcat 350]

Tko svjesno i namjerno niječe Božju opstojnost, griješi protiv prve zapovijedi. Odgovornost pak može biti jako umanjena ako na primjer netko nije došao do spoznaje Boga ili je pred svojom savješću postavio pitanje o Bogu, ali smatra da ne može vjerovati.
 

Granica između ne-mogu-vjerovati i ne-želim-vjerovati nije baš jasna. Držanje po kojemu je vjerovanje nešto nevažno, a da se o vjeri pobliže ne propita, često je gore od uvjerenoga →ATEIZMA. [Youcat 357]

Prva zapovijed određuje: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu” (Izl 20,4) kako bi se zaštitilo Božje otajstvo i kako bi se ogradilo od kultnih prikaza poganskih božanstava. No budući da je Bog u Isusu Kristu sam uzeo obličje čovjeka, u kršćanstvu je ta zabrana pravljenja slika dokinuta; u istočnoj Crkvi →IKONE se čak smatraju svetima.

Spoznaja izraelskih otaca da Bog sve nadilazi (→TRANSCENDENCIJA) i da je veći od svega svijeta još je i danas tako živa u židovstvu i u islamu da ni sada kao ni prije nije dopušteno pravljenje nikakva Božjega lika (slike). U kršćanstvu je, gledom na Krista, u četvrtomu stoljeću ublažena zabrana pravljenja slika, a posve je dokinuta na Drugomu nicejskom saboru (787. g.). Bog nam po svojemu utjelovljenju više nije nepredočiv; od Isusa smijemo sebi predočiti sliku njegova bića: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14,9). [Youcat 358]

Kršćani su slavljenje →SUBOTE zamijenili nedjeljom jer je Isus u nedjelju uskrsnuo od mrtvih. Međutim, “dan Gospodnji” preuzima i elemente (slavljenja) subote.
 

Tako kršćanska nedjelja ima tri bitne značajke: 1. podsjeća na stvaranje svijeta i unosi u vrijeme blagdanski sjaj Božje dobrote; 2. podsjeća na “osmi dan stvaranja” kada je svijet u Kristu obnovljen (tako se u molitvi u vazmenoj noći veli: “Čovjeka si čudesno stvorio i još čudesnije obnovio”); 3. dotiče motiv počinka, ne samo kao dan posvećen odmoru od rada, nego i da već sada uputi na vječni počinak u Bogu. [Youcat 364]

Katolik nedjeljom ili u predvečerje nedjelje sudjeluje na svetoj misi. Toga dana prestaje s poslovima koji mu priječe slavljenje Boga ili ometaju značenje nedjeljnoga slavlja, radosti, počinka i odmora.
 

Budući da je nedjelja tjedno ponavljanje slavlja Uskrsa, od prvih vremena kršćani se toga dana okupljaju da slave svojega Spasitelja, da mu zahvaljuju i da se s njim i drugim spašenicima ponovno sjedine. Tako je središnja briga svakoga svjesna kršćanina katolika “svetkovati” (svetiti) nedjelju i ostale crkvene blagdane. Od toga oslobađaju samo nužne obiteljske obveze i društvene zadaće. Kako je sudjelovanje na nedjeljnoj →EUHARISTIJI temeljno za kršćanski život, Crkva izričito izjavljuje da je teški grijeh bez razloga izostati s nedjeljne mise. [Youcat 365]