4.40 Što je s darivanjem organa, transfuzijama krvi i teškim lijekovima?
Za kršćane je humanitarno djelovanje vrlo važan dio njihovog života. Davanje organa i krvi također su primjeri dobročinstva. Uvijek je važno shvatiti da smo svoje tijelo primili od Boga koji nas voli, a mi smo odgovorni da ga štitimo.
Ublažavanje boli vrlo je kršćansko. Čak i ako se život može smanjiti, kao rezultat upotrebe lijekova protiv bolova, takav tretman i dalje može biti etičan. To se primjenjuje kada cilj nije skratiti život, već ublažiti nelagodu.
Je li prije i nakon smrti dopušteno presađivanje i darivanje organa?
Presađivanje organa moralno je prihvatljivo uz suglasnost darovatelja i bez prekomjerne opasnosti za njega. Za plemenit čin darivanja organa nakon smrti mora se s potpunom sigurnošću utvrditi stvarna smrt darovatelja. [KKKC 476]
Koji su medicinski postupci dopušteni kada se drži da je skora smrt neizbježna?
Ne može se zakonito prekinuti liječenje koje se bolesnoj osobi redovito pruža. Međutim, zakoniti su upotreba analgetika, kojima svrha nije smrt, kao i odustajanje od “terapeutske upornosti”, tj. od nesrazmjernih medicinskih postupaka i onih koji ne daju nadu u pozitivan ishod. [KKKC 471]
Zašto je važno darivanje organa?
Darivanje organa može produžiti život ili podići kvalitetu života te je zato pravo služenje bližnjemu, ukoliko čovjek na to nije prisiljen.
Mora biti sigurno da je darivatelj za života svjesno i slobodno dao pristanak te da ne će biti ubijen u svrhu uzimanja organa. Postoje živući darivatelji, npr. kod presađivanja koštane srži ili kod darivanja bubrega. Darivanje organa mrtve osobe zahtijeva sigurno utvrđivanje smrti i pristanak darivatelja, odnosno njegova zastupnika, još za vrijeme života. [Youcat 391]
Je li dopuštena pomoć pri umiranju?
Izravno odvođenje u smrt prekršaj je protiv zapovijedi “Ne ubij!” (Izl 20,13), dok je biti na pomoći umirućoj osobi zapovijed ljudskosti.
U stvari, radi se o tome da li se nekoga čovjeka ubija ili ga se pusti da umre i pri tome sudjeluje. Tko teškoga bolesnika namjerno vodi u smrt, griješi protiv pete zapovijedi. Tko prati umirućega, izvršava zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Opravdano je, ako se pred očima ima sigurna smrt pacijenta, da se odustane od izvanrednih i mučnih medicinskih zahvata koji ne će donijeti sam pacijent, odnosno to već prije odlučiti. Ukoliko on to više nije u stanju učiniti, mora to učiniti onaj tko je opunomoćen očitovati izjavljenu ili predmnijevanu volju umirućega. Nikada se ne smije prekinuti njega umirućega; ona je zapovijed ljubavi i milosrđa prema bližnjemu. K tomu može biti opravdano i u skladu s dostojanstvom ljudske osobe upotrijebiti lijekove za ublažavanje boli, čak i onda ako postoji opasnost da će se time bolesniku skratiti život. Odlučujuće je da takvi lijekovi nemaju za cilj smrt i da ne posluže kao sredstva za usmrćenje osobe. [Youcat 382]
Papa Ivan Pavao II., Obraćanje o transplantaciji, 29. kolovoza 2000.
Transplantacije su sjajan korak naprijed u naučnoj službi za čovjeka i ne mali broj ljudi danas svoj život duguje transplantaciji organa. Sve više se tehnika transplantacija pokazala valjanim sredstvom za postizanje primarnog cilja sve medicine - usluge ljudskog života... Jedan od načina njegovanja izvorne kulture života je darivanje organa, izvedeno na etički prihvatljiv način, s ciljem pružanja šanse za zdravlje, pa čak i za sam život bolesnicima, koji ponekad nemaju drugu nadu. [Papa Ivan Pavao II., Obraćanje o transplantaciji, 29. kolovoza 2000.]
