1.33 Bog je jedan i u isto vrijeme trojstvo. Nije li to besmislica?

Bog je, istina, ostavio neke tragove svoga trojstvenog Bića u stvoriteljskom djelu i u starozavjetnoj objavi. No, nutrina njegova Bića kao Presveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samu razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga. To je otajstvo objavio Isus Krist i ono je izvor sviju drugih otajstava. [KKKC 45]

Isus Krist nam objavljuje da je Bog “Otac” ne samo kao Stvoritelj svijeta i čovjeka, nego poglavito jer u svome krilu vječno rađa Sina, svoju Riječ, “odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3). [KKKC 46]

Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva. On je Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu. On “izlazi od Oca” (Iv 15,26), koji je, kao počelo bez počela izvor čitava trojstvenoga života. On izlazi i od Sina (Filioque) vječnim darom što ga Otac daje Sinu. Poslan od Oca i od utjelovljenoga Sina Duh Sveti uvodi Crkvu “u svu istinu” (Iv 16,13). [KKKC 47]

Svoju trojstvenu vjeru Crkva izražava ispovijedajući jedinoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tri Božanske Osobe samo su jedan Bog jer svaka od njih je istovjetna punini jedincate i nedjeljive božanske naravi. One su zbiljski među sobom različite po odnosu jedne prema drugoj: Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. [KKKC 48]

Nerazdvojive u svojoj biti, Božanske su Osobe nerazdvojive i u svome djelovanju: Trojstvo ima samo jedno i isto djelovanje. No, u jednome božanskome djelovanju svaka je Osoba prisutna na način koji joj je u Trojstvu vlastit.

“Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam... smiri moju dušu; učini od nje svoje nebo, svoje milo boravište i mjesto svoga počinka. Ne daj da te kada ostavim sama, nego da svim svojim bićem budem tamo, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvome stvarateljskom djelovanju” (blažena Elizabeta od Trojstva). [KKKC 49]

Vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe (→TROJSTVO). “Bog nije samoća nego savršeno zajedništvo” (Benedikt XVI., 22. svibnja 205.).

Kršćani ne mole tri različita božanstva, nego jedno jedino biće, koje je u sebi jedno i otkriva se trojstveno. Da je Bog Trojstvo, znamo od Isusa Krista. On, Sin, govori o svojemu Ocu nebeskom (“Ja i Otac jedno smo”, Iv 10,30). On ga moli i šalje nam Duha Svetoga, koji je ljubav Oca i Sina. Stoga smo i kršteni “u ime Oca i Sina i  Duha Svetoga” (Mt 28,19). [Youcat 35]

Ne. Božje →TROJSTVO je otajstvo. Da je Bog Trojstvo, znamo samo po Isus Kristu.

Ljudi ne mogu pomoću vlastitoga razuma otkriti Božje Trojstvo. Ipak, priznaju razumnost ovoga otajstva kada private ovu Božju →OBJAVU u Isusu Kristu. Kada bi Bog bio sam i osamljen, ne bi mogao iz vječnosti ljubiti. Kako nam je Isus pokazao, već u →STAROMU ZAVJETU (npr. Post 1,2; 18.2; 2 Sam 23,2), pa čak i u svemu stvorenomu, nalazimo tragove Božjega Trojstva. [Youcat 36]

Boga štujemo kao Oca već stoga što je Stvoritelj i što svoja stvorenja prihvaća s punom ljubavlju. Isus, Sin Božji, poveo nas je još dalje kada nam je pokazao da je njegov Otac i naš Otac i poučio nas moliti “Oče naš”.

Već različite predkršćanske →RELIGIJE poznaju obraćanje Bogu kao “Ocu”. I prije Isusa u Izraelu se obraćalo Bogu kao Ocu (Pnz 32,6; Mal 2,10), znajući da je on i kao Majka (Iz 66,13). U ljudskomu iskustvu otac i majka su izvorište i autoritet za ono što nas podiže i nosi. Kakav je Bog doista kao Otac, pokazao nam je Isus: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14,9). U prispodobi o izgubljenomu sinu Isus govori o najdubljoj ljudskoj čežnji za milosrdnim ocem. [Youcat 37]

Duh Sveti je treća osoba Presvetoga →TROJSTVA, jednaka božanstva kao Otac i Sin.

Kada u sebi otkrivamo Božju stvarnost, radi se o djelovanju Duha Svetoga. Bog je poslao “Duha Sina svoga u srca naša” (Gal 4,6) da nas on posve ispuni. Kršćanin u Duhu Svetomu nalazi duboku radost, nutarnji mir i slobodu. “Ta ne primiste duha robovanja da se bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ´Abba! Oče!´´´ (Rim 8,15b). U Duhu Svetomu, kojega smo primili u krštenju i →POTVRDI, smijemo Boga zvati “Ocem”. [Youcat 38]

Isus iz Nazareta je Sin, druga božanska osoba, koju spominjemo kada molimo “u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga” (Mt 28,19).

Isus je bio ili nekakv prevarant, kada se stavio iznad →SUBOTE (šabbat) i kada je dopustio da ga se oslovljava božanskim naslovom “Gospodin” – ili je zaista bio Bog. Do sablazni je došlo kada je opraštao grijehe. U očima njegovih suvremenika bio je to prekršaj koji zaslužuje smrtnu kaznu. Po čudesima i znakovima, posebno po njegovu uskrsnuću, učenici su spoznali tko je Isus te su mu se molili kao Gospodinu. To je vjera →CRKVE. [Youcat 39]