3.5 Zašto molitva može biti tako teška i dosadna?

Molitva je milosni dar, ali uvijek pretpostavlja naš odlučan odgovor jer se molitelj bori protiv sama sebe, protiv okoline i posebice protiv Napasnika koji sve čini da ga odvrati od molitve. Borba molitve je neodvojiva od duhovnoga napredovanja. Čovjek moli onako kako živi jer živi onako kako moli. [KKKC 572]

Osim krivih shvaćanja, mnogi misle da nemaju vremena za molitvu ili da je molitva beskorisna. Tko moli, može se obeshrabriti pred poteškoćama i prividnim neuspjesima. Da bi  se te zapreke pobijedile, potrebne su poniznost, povjerenje i ustrajnost. [KKKC 573]

Duhovni su učitelji svih vremena opisivali rast u vjeri i u ljubavi prema Bogu kao borbu na život i smrt. Mjesto borbe je ljudska nutrina. Kršćansko je oružje molitva. Možemo dopustiti da nas pobijedi sebičnost, da se izgubimo u beskorisnim stvarima – ili da Bog pobijedi.

Tko želi moliti, mora često najprije svladati nutarnjega napasnika. Ono što se danas naziva bezvoljnost, već su pustinjski oci poznavali kao stanje duhovne tromosti, klonulosti duha, dosade, umora i mrzovolje (acidia). Bezvoljnost za Boga je velik problem u duhovnomu životu. Budući da duh ovoga vremena u molitvi ne vidi nikakav smisao, tako joj naš ispunjen kalendar ne ostavlja nikakvo mjesto. Osim toga, valja se boriti i protiv napasnika koji sve poduzima da ljude odvrati od predanja Bogu. Kada Bog ne bi htio da mu pristupimo po molitvi, u toj borbi ne bismo mogli pobijediti. [Youcat 505]

Znak raspoznavanja molitve jest upravo u tome da se u njoj prelazi s ja na ti, od usmjerenosti prema sebi na radikalnu otvorenost. Tko stvarno moli, može iskusiti da Bog govori – i da često govori drukčije negoli bismo mi to željeli ili očekivali.

Iskusni molitelji svjedoče da se često iz molitve izađe drukčiji nego što se u nju uđe. Koji put se očekivanja ispune: žalostan biva utješen, bezvoljan dobije snagu. Ali može se dogoditi i to da se želi zaboraviti na tjeskobe, a upadne u dublji nemir; da se želi ostati u miru, a primi poslanje. Istinski susret s Bogom, koji se u molitvi uvijek nanovo događa, može razbiti naše predodžbe kako o Bogu, tako i o molitvi. [Youcat 506]

Molitva ne traži površan uspjeh, nego Božju volju i njegovu blizinu. Upravo u prividnoj Božjoj šutnji leži poziv da se učini korak naprijed – k bezuvjetnu predanju, bezgraničnoj vjeri, beskonačnu očekivanju. Tko moli, mora Bogu ostaviti potpunu slobodu da on kaže što želi, da ispuni što hoće i da se daruje kako hoće.

Često kažemo: molio sam i nije pomoglo. Možda ne molimo dovoljno uporno. Tako je sveti župnik Arški, jednoga subrata koji mu se tužio zbog neuspjeha, upitao: “Molio si, uzdisao si... a jesi li postio, jesi li bdio?” Može biti i to da Boga molimo za pogrješne stvari. Sveta Terezija Avilska jednom reče: “Ne moli za manji teret, nego za jača pleća!” [Youcat 507]

Rastresenost u molitvi, osjećaj nutarnje praznine i suhoće, čak i odbojnost prema molitvi, iskustva su s kojima se susreće svaki molitelj. Tada ustrajati, već je to molitva.

Čak i sveta Terezija od Djeteta Isusa dugo vremena nije mogla osjetiti Božju ljubav. Malo prije smrti pohodila ju je njezina sestra Celine. Vidjela je kako je Terezija sklopila ruke. “Što činiš? Trebaš pokušati zaspati”, rekla joj je Celine. “Ne mogu. Previše me boli. Ali molim”, odgovorila je Terezija. “I što govoriš Isusu?” “Ne govorim ništa. Ljubim ga.” [Youcat 508]