M.9 Zašto bih se trebao pridržavati Pravila angažmana ako neprijatelj to ne čini?
To nisu samo pravila: pomažu ti da u svakom trenutku djeluješ u skladu s tvojim kršćanskim i vojnim pozivom. Nepridržavanje tih pravila znači dopuštanje neprijatelju da te sruši s moralne visine. U svakom se trenutku mora poštovati ljudsko dostojanstvo neprijatelja. Svaka patnja i smrt su zli, čak i patnja i smrt neprijatelja.
Biblija nam govori da smo dio borbe između dobra i zla. Svakodnevno nas Božji neprijatelj pokušava namamiti na tamnu stranu, iskušavajući nas da radimo ono što znamo da nije u redu. Važno je čvrsto se držati vjere i morala. Isus je otišao još dalje kad je bio voljan trpjeti i umrijeti - ne samo za svoje prijatelje, nego i za svoje neprijatelje! Na primjer, to bi se moglo konkretno ostvariti odlukom naroda da ne sudjeluju u utrci u naoružanju.
Koja djela krše ljudsko pravo na tjelesnu nepovrjedivost?
To se pravo krši primjenom sile, otimanjem ili držanjem u zatočeništvu, terorizmom, mučenjem, silovanjem, nasilnom sterilizacijom, kao i amputacijom i sakaćenjem. Temeljni prekršaji protiv pravednosti, ljubavi i dostojanstva ljudske osobe nisu ni onda opravdani kada iza njih stoji državna vlast. Crkva, svjesna i povijesne krivnje kršćana, bori se protiv svake primjene tjelesnog i psihičkog nasilja, a posebno protiv mučenja (Youcat 392).
Jesu li otmica, mučenje i terorizam moralno pogrešni?
Otmice i uzimanje talaca uvode teror te, s prijetnjama, vrše nepodnosive pritiske na žrtve. Ta su djela moralno nedopuštena. Terorizam koji bez odabira prijeti, ranjava i ubija, teško se protivi pravednosti i ljubavi. Mučenje koje se služi tjelesnim i duševnim nasiljem za iznuđenje priznanja, za kažnjavanje krivaca, za strašenje oporbe, za zadovoljavanje mržnje, protivi se poštivanju osobe i ljudskog dostojanstva. Izuzevši liječničke zahvate strogo iscjeliteljskog značaja, teško se moralnom zakonu protive amputacije, sakaćenja ili sterilizacije koje se izravno ili hotimično vrše nad nedužnim osobama (KKC 2297).
Je li Crkva ponekad bila uključena u okrutne postupke?
U prošlosti su zakonite vlasti općenito pribjegavale okrutnim mjerama za očuvanje zakona i poretka, često bez prosvjeda crkvenih pastira, koji su i sami u vlastitim sudovima glede torture bili prihvatili propise rimskog prava. No, uz te žaljenja vrijedne postupke Crkva je uvijek naučavala dužnost blagosti i milosrđa; a svećenstvu je zabranila da prolijeva krv. U novije doba postalo je očevidnim da te okrutne mjere nisu bile nužne za javni poredak niti u skladu sa zakonitim pravima ljudske osobe. Naprotiv, vode najgorem srozavanju. Treba se zauzimati za njihovo dokidanje. Treba moliti za žrtve i njihove krvnike (KKC 2298).
U slučaju rata, što zahtijeva moralni zakon?
I u doba oružanih sukoba moralni zakon ima trajnu valjanost. Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima. Djela očigledno suprotna pravu naroda i njegovim općim načelima kao i odredbe koje ih nameću, jesu zločini. Slijepa poslušnost nije dostatna da opravda one koji se takvim nalozima podvrgavaju. Tako istrebljenje nekog naroda, nacije ili narodne manjine treba osuditi kao smrtni grijeh. Postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje naređuju takva djela (KKC 2313).
Je li prigovor savjesti dopušten?
Javne vlasti pobrinut će se jednako i za one koji iz razloga savjesti odbijaju upotrebu oružja. Takvi su ipak dužni na neki drugi način služiti ljudskoj zajednici (KKC 2311).
Vrijedi li moralni zakon uvijek u borbi?
Crkva i ljudski razum proglašuju trajnu valjanost ćudorednog zakona za vrijeme oružanih sukoba. „Samim time što je rat nesrećom buknuo nije protivnim stranama sve dopušteno.” (Gaudium et Spes, 79). Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima (KKC 2312-2313).
„Etika i zakon koji se zasnivaju na prijetnji uzajamnog uništenja - a moguće i uništenja cijelog čovječanstva - su kontradiktorni i u suprotnosti s radom Ujedinjenih naroda, koji bi postali kao ‘narodi ujedinjeni strahom i nepovjerenjem.’” (Papa Franjo Ujedinjenim narodima, 25. rujna 2015.)
