3.25 Što znače sve te geste, znakovi i boje?
U liturgiji zauzimamo različite položaje: stajanje, klanjanje, sjedenje, klečanje... To su različiti načini aktivnog sudjelovanja u liturgiji. Na primjer, kad molimo, sklopimo ruke i ne koristimo ih za ništa drugo.
Pet liturgijskih boja, koje se koriste u svećeničkoj odjeći i u ukrasima oltara su bijela, crvena, ljubičasta, crna i zelena. Svaka je boja povezana s određenim liturgijskim slavljima ili određenim razdobljem liturgijske godine.
Kako se slavi liturgija?
Liturgijsko je slavlje protkano znakovima i simbolima čije je značenje ukorijenjeno u stvorenju i u ljudskim kulturama, određuje se događajima Staroga saveza, a potpuno se objavljuje u Osobi i djelu Kristovu. [KKKC 236]
Otkuda sakramentalni znakovi?
Neki potječu od stvorenja (svjetlo, voda, oganj, kruh, vino, ulje), drugi iz društvenoga života (pranje, pomazivanje, lomljenje kruha), drugi opet iz povijesti spasenja u Starome savezu (pashalni obredi, žrtve, polaganje ruku, posvećenja). Ovi znakovi, od kojih su neki propisani i nepromjenjivi, a koje je Krist preuzeo, postaju nositelji spasenjskih i posvetiteljskih čina. [KKKC 237]
Zašto u bogoslužju ima tako puno znakova i simbola?
Bog zna da mi ljudi nismo samo duhovna, nego i tjelesna bića; trebaju nam znakovi i simboli da bismo spoznali i izrazili duhovne ili unutarnje stvarnosti.
Crvenom ružom, vjenčanim prstenom, crninom, natpisima po zidovima ili vrpcom borbe protiv AIDS-a – uvijek unutarnje stvarnosti izražavamo znakovima, i to se odmah razumije. Bog koji je postao čovjekom pruža nam ljudske znakove u kojima je on među nama živ i djelotvoran: kruh i vino, vodu krštenja, pomazanje Duhom Svetim. Naš se odgovor na svete Božje znakove sastoji u znaku strahopoštovanja: u prigibanju koljena, u ustajanju kod slušanja evanđelja, u naklonu, u širenju ruku. I kao što se uređujemo za svadbu, tako kitimo i mjesto božanske prisutnosti s najljepšim što imamo: cvijećem, svijećama i glazbom. Ipak, znakovi katkada trebaju riječi koje će ih protumačiti. [Youcat 181]
Što trebamo od Boga moliti (prositi)?
Bog, koji nas potpuno poznaje, zna što nam treba. Pa ipak, Bog hoće da ga “molimo”: da se u životnim potrebama njemu okrenemo, njemu vapijemo, prosimo, tužimo se, dozivamo ga, pa čak da se s njim i hrvemo u molitvi.
Bogu sigurno nisu naše prošnje potrebne da bi nam pomogao. To da trebamo moliti (prositi) je radi nas. Tko ne moli i ne želi moliti, zatvara se u sebe. Samo čovjek koji moli otvara se i okreće izvoru svega dobra. Tko moli, okreće se Bogu. Stoga molitva prošnje čovjeka uvodi u ispravan odnos s Bogom, koji poštuje našu slobodu. [Youcat 486]
Papa Benedikt XVI., Homilija na Pepelnicu, 6. veljače 2008.
Ako je Advent razdoblje, koja nas poziva na nadu u Boga koji dolazi, korizma obnavlja u nama nadu u Onoga, koji je učinio prijelaz iz smrti u život. Oba razdoblja su pročišćujuća - na to ukazuje i liturgijska boja, koja im je zajednička - ali na poseban način korizma, potpuno orijentirana na otajstvo Otkupljenja, definira se "put istinskog obraćenja". [Papa Benedikt XVI., Homilija na Pepelnicu, 6. veljače 2008.]
